Izložba Ljeto i renesansa Tanje Ravlić strukturirana je u dvije tematske cjeline koje, premda različite u motivskom polazištu, dijele središnji interes umjetnice – istraživanje pejzaža, kako prirodnog tako i kulturnog, kao prostora introspekcije i vizualnog promišljanja.
Prva cjelina izložbe usmjerena je na kontemplaciju morske površine čije su refleksije i svjetlosne igre poslužile kao vizualni motiv za niz akrilika na platnu. Fokusirajući pogled na reflektirajuću površinu mora, Tanja bilježi trenutke samoće i uronjenosti u pejzaž koji, osim što je konstitutivan za njezin osobni identitet, postaje i univerzalno polje meditativnog iskustva. U tim prizorima voda nije tek pasivna podloga nego aktivni sudionik u procesu promatranja – njezina površina reflektira i transformira svjetlost, neprestano oblikujući nove vizualne strukture. Slikarskim postupkom Tanja naglašava ovu fluidnost i prolaznost, istražujući kako se svjetlosne promjene stapaju s materijalnošću boje na platnu. Kroz takav pristup, motiv vode ne funkcionira samo kao predmet prikazivanja, već i kao način na koji se tematizira priroda percepcije same slike.
Druga serija radova proizlazi iz umjetničina interesa za bojama slikarstva renesansnog razdoblja. Budući da su renesansna djela počesto obilježena religijskim sadržajem, slikarski postupak Tanje Ravlić reflektira analitičku preciznost i introspektivnu dimenziju prisutnu u sakralnim slikama toga doba. Međutim, ova referenca na renesansno slikarstvo ne podrazumijeva doslovno citiranje, već suptilan proces izdvajanja i preoblikovanja njegovih elemenata, pri čemu su temeljna slikarska načela podvrgnuta suvremenom istraživačkom postupku. Referirajući se na muzejske zbirke i reprodukcije poznatih djela, Tanja izolira određene boje iz slika kao vizualne segmente – najčešće draperije – smanjujući ih na gestualno ekspresivne forme i specifične kolorističke tonove koji podsjećaju na izvorne motive. Ovim pristupom umjetnica ne interpretira povijesne motive kao gotove slike, već ih promatra kao slikarske strukture koje istodobno evociraju povijesno naslijeđe i osobni slikarski proces. U tom dijalogu između prošlosti i sadašnjosti, slikarstvo postaje ne samo vizualna reprezentacija, nego i istraživanje vremenskih slojeva slike kao materijalnog i misaonog zapisa.
Ove dvije izložbene cjeline, premda vizualno distinktivne, povezuje zajednički interes za složenost perceptivnih procesa te načine na koje slikarstvo oblikuje i prenosi iskustvo. Između prirodnog i kulturnog pejzaža otvara se polje slojevitih vremenskih odnosa, u kojem subjektivno iskustvo uronjenosti u krajolik postaje ključ za razumijevanje slike kao medija sjećanja i reinterpretacije.
Dalibor Prančević (iz teksta izložbe)