Dioklecijanova palača u Splitu predstavlja jedno od najbolje sačuvanih ostvarenja kasnoantičkog graditeljstva. U razdoblju opće nesigurnosti (295. – 305. godine), prema ideji cara Dioklecijana i njegovih vrsnih arhitekata, kreiran je novi tip utvrđene i luksuzne carske rezidencije. Sjeverna polovina ovog monumentalnog zdanja bila je predviđena za smještaj vojske i pomoćnog osoblja, a južna za careve stambene i kultne potrebe.
Stoljetne građevinske aktivnosti izbrisale su izvorni arhitektonski sklop carske rezidencije na gornjoj etaži, no supstrukcije, uvriježeno nazvane Podrumi, u južnom dijelu Dioklecijanove palače, pokazuju izvorni oblik i raspored objekata Dioklecijanovog stana. Izgradnja podrumskih dvorana uvjetovana je geološkom podlogom sačinjenom od morskih hridi koje se strmo spuštaju od sjevera prema jugu. Supstrukcije (prizemne dvorane) su imale ulogu izravnavanja južnog dijela sa sjevernim višim dijelom terena kao i ulogu konstruktivnog podupirača, koji je omogućio podizanje carskih odaja na višu razinu, osiguravajući im i zaštitu od prodora vlage s mora i podzemnih voda. Od srednjeg vijeka supstrukcije se počinju postupno zatrpavati smećem i urušenim građevinskim materijalom s gornje etaže na kojoj se od ranog srednjeg vijeka postupno razvijao i izrastao grad Split.
Zapadne dvorane Podruma otvorene su za javnost 1959. godine, dok su one istočnog dijela, završetkom opsežnih restauratorsko-konzervatorskih radova, primile prve posjetitelje tek 1996. godine. Dioklecijanova palača uvrštena je u UNESCO-ov popis svjetske baštine 1979. godine.